Tužna felisidada

"S proljeća probehara drvo divlje trešnje pokraj kuće. Izjutra zapjeva kos pjesmu pernatog Plácida Dominga - baca me u ekstazu. Mati izađe u ružičnjak, stavlja rukavice na ruke, baštanskim makazama obrezuje grančice. Donesem joj fildžan kafe, krenem niz ulicu, okrenem se - mahne mi rukom. Koračam ulicom sretan." "U plakaru gledam mantil Hugo Boss od dvije hiljade eura. Zatvaram plakar, nemam papir za kucanje. Kakva ironija. Za ne povjerovati. Ispisivanje ovih stranica gurnulo me u samoizolaciju. Spavam, sanjam, sjedim za stolom u mračnoj komori. Sebe doživljavam kao jedinog aktera predstave u ispražnjenoj dvorani teatra. Šapatom govorim, svojoj sjeni se obraćam. Sanjam konstelaciju rečenica, izjutra dok mati pere suđe, ispisujem ih za stolom. Sve podsjeća na lutanje bespućem prošlosti, ostaju stope u snijegu sred ledene pustoši. Pisanje jeste praznik, gozba za dušu, ne osjećam glad ni žeđ. Pišem da bih sebe uvjerio da postojim u ovom zlogukom besmislenom svijetu."--Back cover