Desetica

Deset kazališnopovijesnih rasprava Lucije Ljubić (Zagreb, 1974) ukazuju na uspješna i svrhovita teatrološka istraživanja. Naime, i bez obzira na to je li riječ o temama iz tzv. starije hrvatske drame i književnosti (Došljaci u hrvatskoj renesansnoj drami, Lucićeva Robinja u hrvatskom kazalištu) ili novije (Igre i šale Đure Estera, Stari i novi Grad u Dubrovačkoj trilogiji Iva Vojnovića, Šovagovićev Sokol kao slavonski dramski tekst, Jalnuševčani Marije Jurić Zagorke kao pučki komad, i dr.), autoričin pristup zrcali identičan eklektički metodološki okvir koji uspješno rasvjetljava dotadašnje spoznaje: biografske crte pojedinih autora isprepleću se s društvenim (političkim, kulturnim) kontekstom u kojem su djelovali, da bi naposljetku progovorio puni i zaokruženi analitički pogled u samo dramsko djelo, njegovo uprizorenje i sve one elemente scenske umjetnosti koje od nje čine zaseban oblikotvorni i značenjski model svijeta.