Egzistencijalistički roman u hrvatskoj književnosti

Sadržaj knjige potvrđuje da hrvatski roman XX. stoljeća prati europska književna kretanja, kako na planu modernih književnih postupaka, tako i tematskim izbjegavanjem objektivnih, impersonalnih, bezvremenskih shema i vječnih istina, okrečući se subjektivitetu, dakle individualnoj egzistenciji. Izražajni ustroj u romanesknom sklopu ima svoju "semantišku produžnost"na planu sadržaja. Razina sintakse i razina semantike jedna drugu uvjetuju i međusobno su ovisne. U djelu je vidljivo da su hrvatski romani gledani kao "mogući svjetovi"svaki za sebe pojedinačni romaneskni univerzum, s tim da su im zajedničke tragične antinomije individualne egzistencije, koja, u traganju za svojom vlastitošću, istovremeno traga i za smislom cjeline.